SLOBODNA SAM BITI…SLOBODNA

Pored Sanje, koja je zauzela lijenu i nezdravu pozu u megalomanskoj fotelji, lepršali su mirisni valovi kave. Inače vesele ružičaste zavjese sada su beživotno visjele, prekrivene nekim gustim i zagušljivim sivilom… Polica prepuna knjiga sada je izgledala dvostruko veća. Monotoniju inače razigrane Sanjine sobe sada je razbijala tek kava, točnije njen snažan aromatičan miris, zahvaljujući kojem je Sanja još uvijek držala oči otvorenim. Njezina crna kosa bila je neuredno razbarušena, sjajne, tamne, smeđe oči blistale se u polutmini sobe ispunjene, već spomenutim, sivilom. Neka je sjenka ležala nad njenim kvartom, nad njenim parkom, nad njenim stanom. Nad njom…
Sasvim slučajno… iznenada… problemi su nenajavljeno stigli! Vozački… A i izbori!… još i faks… Za koga će glasati? Svi su isti, svi govore o nekom poboljšanju, napretku… ma baš! Ništa se neće promijeniti, barem ne za nju… Faks… Što li će upisati? Izbor… to je uistinu teška riječ. Htjela bi se baviti pisanjem, no ipak ne želi boemski život… Budimo realni, nijedna vlada neće ponudit bogzna kakvo poboljšanje za književnost, umjetnost svi stavljaju na zadnje mjesto… oni mudri i pametni, kao što se kaže, učeni ljudi, nemaju moći niti utjecaja da to promijene… preostaje joj jedino pravo… Pokušat će se borit za bolji svijet… a ionako ne može upisati ništa drugo… dobre ocjene ima tek iz hrvatskog i povijesti…
Mirno je primila, još uvijek toplu, šalicu kave, njeni novouređeni nokti zagrebli su po Franckovoj šalici, a tada ju je vratila na stolić… Nije popila kavu! Sanja je inače bila vesela, razigrana
cura, uvijek raspoložena nešto popiti s ekipom, otići na roštilj, često bi protegnula noge do Sljemena s prijateljima. No sada… Sada se osjećala zatočenom i ograničenom. Pred njom je previše odluka, toliko važnih odluka, odluka koje će sagraditi njen život… A može li ona uopće birati? Jer osjeća da… da je sputana i da ne može… Sve joj se više i više spavalo…
Odjednom se stanom prosu kucanje, tiho, ali melodiozno kuckanje o čvrsta ulazna vrata – no uzalud… Sanju je obgrlio njen dobar prijatelj… San.
Sjedila je na crnoj stolici renesansne jednostavnosti, a naspram nje je, na jednakoj stolici, sjedio malen čovječuljak činovničkog izgleda. Oko njih je sve bilo…bijelo… bjelina i ništa više.
«Tko si ti?» upitala je energično.
«Ja sam…Hmm, ja sam… Ja sam dio tvog uma.»
«Dio mog uma?» zapitala je Sanja, podižući svoje obrve i formirajući strože lice.
«Da.»
«A ja…ovdje…radim što?»
«Očigledno trebaš raščistiti nešto sama sa sobom, to jest sa mnom.»
Mrmljao je čovječuljak koji je bio, kao što je rekao, dio njenoga uma, svojim fizičkim izgledom ponajviše je nalikovao na kakva činovnika.
«Dakle, reci što te muči.»
«Čekaj, čekaj, ako si ti dio mog uma, zar ne bi trebo znat što me muči?»
«Pametna si ti cura..! – Naravno, za to sam i ja zaslužan. Ali gle, ovako je bolje… mislim, izgleda ko da sam ja neki psihić i pružam ti pomoć… Na kraju krajeva, cijeli ovaj prostor i ja samo smo projekcija tvojih misli… Kužiš?»
«Ne baš…»
«Gle, ja sam nešto apstraktno… ja nemam fizički oblik… ovaj fancy look si mi ti podarila i moj govor i sve ostalo je proizvod tvojih misli…»
«Ali zašto sve vidim tak’ kristalno jasno…»
«Pa kad ljudi zbilja imaju neki problem, kad ih nešto muči, onda se aktivira još jedan postotak mozga, budući da ga koristiš tek tri posto… i uglavnom… onda su moguće situacije slične ovoj.»
«Dobro, dobro… shvaćam. Trebam psihijatru!» ,odvrati mu Sanja teatralno podižući ruke, «No dobro, nema veze… I lud čovjek je čovjek… Neka bude! Pomogni, ume svevišnji!» završi patetičnim visoko dostojanstvenim glasom.
Čovječuljak je i dalje nepomično sjedio, a Sanja prebaci desnu nogu preko lijeve, a zatim naglo ustane.
«Željela bi da ti meni kažeš koji je moj problem, jer ja uopće ne znam gdje je problem…»
«Hmm…» i čovječuljak je ustao, ruke sklopio iz leđa, te počeo mrmljati, a zatim se okrenuo Sanji, «pogledaj u sebe!» i pokazao je prema lebdećem zrcalu, načinjenom od nekog tekućeg srebra… Kada mu je Sanja prišla, srebro se uskovitla i pred njom se stvori slika.
Neka sjenka bje zatočena u mračnome kavezu, u kavezu što je ležao sred guste šume, raznoliki šuštaji ploviše u Sanjinim ušima. Plašt izmaglice ogrnuo je čitav kavez i cjelokupnu šumu. Sanja je osjećala žudnju i patnju zarobljene sjenke, ona je osjećala njenu bol i nemoć… Bio je to strašan osjećaj…
«Onda?» zapitao je čovječuljak. Sanja je stajala ispred srebrna ogledala.
«Vidjela sam sjenku… Zatočenu sjenku.»
«Tvoj strah je strah od slobode!» slavodobitno usklikne čovječuljak.
«Strah od slobode? Ali…?»
«Tu ti ja više ne mogu pomoći… to trebaš sama razriješiti… Meditiraj!»
«Tu da meditiram…»
«Zaboravljaš da si u svom umu, možeš biti gdje god želiš! Zbogom,» čovječuljak se jednostavno raspadne u krasno svjetlucavoj prašini, i Sanja ostade sama stajati u praznini no ne zadugo jer njene je misli daleko povedu.
Uživala je u miomirisima, prvenstveno lotosa, ali i drugih orijentalnih biljaka koje je donosio lagani vjetrić milujući njeno lice i lepršavu kosu. Nešto dalje nazirao se predivan kameni mostić ponad malena potočića. Sanjin nježan pogled odlutao je do obližnje crvene klupice. Na njoj je sjedio starac sijede brade; na sebi je imao podulju crnu košulju. Sanja je ustala i krenula prema starcu, a oštar se Istočnjak poigrao njenom haljinom. No činilo se da Istočnjak iskazuje poštovanje prema starcu…
Sanja je prišla starcu, pogledala ga svojim tamnim očima te mu se tiho ali hrabro obratila: «Tražim odgovore…»
Starac je tek malo podignuo glavu, i razvukao blag ali milostiv osmijeh.
«Oko mene je sve ispunjeno nekim sivilom… Kada sam pogledala ‘u sebe’, ugledala sam sjenku zatočenu u kavezu… I…»
«Bojiš se biti slobodnom? Bojiš se za svoju slobodu… Muči te sloboda odabira?»
«Da…»
«Pogledaj što su neki učeni ljudi rekli o slobodi.» odvrati joj starac te pruži ruke prema mostiću, na kojem stajaše tri osobe… Sanja ih je sve odmah prepoznala… Friedrich Schiller, Jean – Jacques Rousseau i John F. Kennedy. Stajali su posve mirno, asketskog izraza lica. Sanja im mirno priđe…
Prvi joj se obrati Schiller: «Najljepši snovi o slobodi sanjaju se u tamnici.» Njegov je glas bio prazan, i hladan, kao da dopire iz neke hladne i mračne grobnice. Uputila mu je slabašan osmijeh te pogledala prema Rousseauu: «Novac koji čovjek ima jeste oružje slobode. Novac za kojim čovjek trči, jeste oružje ropstva.» Njegov glas nije bio ništa topliji.
Kennedy tek tiho promrmlja: «Život u slobodi nije lak, a demokracija nikad nije potpuna.».
Sanju ni jedan mislilac nije odviše usrećio, nije joj ponudio… ništa… barem je tako mislila. Kad se je okrenula i pošla prema jezercu… začula je još jednom hladan Rousseauov glas: «Čovjek je rođen slobodan , a posvuda je u okovima.».
Sloboda! Hmmm… najbolje se sanja o slobodi u tamnici… Ona je u tamnici… u tamnici sivila svoje sobe… ali ne sanja slobodu… ona ne trči za novcem, dakle nije rob… Demokracija nije potpuna… A izbori? A stranke koje propovijedaju svakojake slobode…? Čovjek rođen slobodan, ali uvijek u okovima… Uvijek je sputan nečim…
Sanja je sada sjedila u običnome parku, usamljena, na jednoj, već izblijedjelo, klupi. Mučila se sivilom što je obuzelo njenu sobu, sivilom i neodlučnošću što je ovladala njenim životom. Kada je pogledala u sebe, vidjela je sjenku punu patnje i žudnje zatočenu u kavezu… Problem je u slobodi… Ona je punoljetna, može dati svoj glas nekoj stranci, može birati budućnost, može odabrati fakultet… slobodna je… Ili?
Ona može doći sred trga i glasno uzviknuti štogod želi, neće je uhititi, neće nastradati kao što bi u nekome totalitarističkom sustavu… no je li to sloboda?… jest… Sloboda mišljenja i izražavanja… no koja korist od nje kad ona ništa ne mijenja… Stotine problema, dvojbi, i svakojakih pitanja rastrgalo je Sanju, ponestalo joj je snage i zavladala je tama.
Još se dva puta začuo milozvučan kucaj o drvena vrata. Sanja je otvorila oči koje su sjajile nekom drugačijom svjetlošću… svjetlošću koja je izražavala snagu i čvrstoću volje… Sivila više nije bilo. Sanja je otvorila vrata, a ružičaste zavjese zaplesaše na povjetarcu.
«Bok, Borna! Hvala bogu da si došao!» uzbuđeno je pozdravila svog dečka, prihvaćajući ga za ruku.
«Pa šta nisam reko da te vodim van danas? Mislim…»
«A da… Ček’ da se presvučem… Uđi!»
«Nekak si raspoložena! Mislim, kol’ko ja znam, u zadnje vrijeme si bila u nekoj depri… il šta nekom bedu… i nisi ništ htjela reć šta ti je?»
«Ma glupost! Sad sam super… Shvatila sam nešto o slobodi!»
«Da… moja pametna Sanja zna nešto više o slobodi…» počne Borna lagano je ljubeći, no tek ga je nesigurno odgurnula…
«Gle jednostavno je… Svi trebaju imati osobnu slobodu… A šta se tiče neke demokracije i čeg već, kapitalizma i globalnih lidera koji diktiraju neke stvari… malo tko tu nešto može promijeniti!»
«Znači – osuđeni na propast?»
«Pa ne bih baš rekla… Jer Sloboda je tijekom povijesti mnogo puta ubijena… No sloboda je poput feniksa… Ona se uvijek iznova rađa… Rađa se u hrabrim pojedincima koji donesu prave odluke u pravo vrijeme…»
«Wou!», reče Borna skidajući svoje velike tamne naočale, «Sanja, malo si mi filozofski nastrojena!»
«Hmm…. moram bit kad ću ići na Filozofski.», odvrati Sanja, kao da to planira cijeli život, grabeći sako s vješalice
«Čekaj! A Pravni? San o bogatoj odvjetnici?»
«Ne… jednostavno ću raditi ono što želim… nije me briga kakav je svijet… ja sam slobodna odabrati ono što me u cijelosti ispunjava… A ti si isto tako slobodan izabrati… Želiš li hodati sa budućom spisateljicom?»
«Pa mislim da ja nemam slobodu izbora… budući da si me ti sputala okovima ljubavi…»
«Pa i ti bi se, Borna, mogao bavit književnošću… odlično ti idu ove hvalospjevne konstrukcije…»
«Da…da… Ajd Sanja, idemo mi!»
«Spremna sam!»
Ružičaste zavjese su iznova veselo plesale, soba je bila razigrana kao i Sanja, a ono sivilo nestalo je jednom zauvijek. Sanja više nije bila nesigurna, nezainteresirana osamnaestogodišnjakinja… Ona je sad izgledala i djelovala poput prave odrasle žene… Znala je što želi… Znala je da je slobodna… Da je sloboda u njoj… I da će njen duh uvijek lutati i uživati u prostranstvima slobode, jer ju je ona prihvatila…

Marko Vrančić (Verantius), 3. pm

Povratak

Odgovori