Svatko ima pravo na poeziju

Susret riječi – u društvu s pjesnikinjom Evelinom Rudan

Kulturna manifestacija Susret riječi gimnazijalcima je ove godine dovela u goste pjesnikinju i profesoricu s Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta Evelinu Rudan. Susret se održao 17. rujna 2025. i prisustvovalo mu je četrdesetak učenika Gimnazije A. G. Matoša. Razgovor o poeziji i životu moderirala je prof. Kristina Špiranec.

Evelina Rudan  otkrila je publici da joj je dolazak u Zabok osvježio lijepa sjećanja na jedno davno državno natjecanje iz hrvatskoga jezika koje se održalo 1998. u Tekstilnoj školi, danas ŠUDIGO-u, kad je kao mlada srednjoškolska profesorica sa svojim učenicima ostvarila prve značajne uspjehe. Osim toga, više je godina vodila radionice kreativnog pisanja S piscem u kući pisca u sklopu zabočkih Dana K. Š. Gjalskog koje su pohađali mnogi gimnazijalci i ostali zabočki srednjoškolci. Evelinu Rudan predstavila je prof. Kristina Špiranec, također pjesnikinja i njezina nasljednica, kad je riječ o radionici kreativnog pisanja.

Ugodni poetski razgovori započeli su predstavljanjem autoričina bogatog pjesničkog opusa (Sva ča mi rabi ovega prolića, Uvjerljiv vrt, Breki i ćuki, Smiljko i ja si mahnemo i dr.) za koji je dobila ugledne nagrade stručnih žirija (Nagrada Drago Gervais 2007., Nagrada Fran Galović 2020., Nagradu HAZU-a za književnosti te Nagradu Tin Ujević i Ivan Goran Kovačić). Pjesme su joj prevedene na brojne jezike (slovenski, češki, engleski, njemački, talijanski, rumunjski, nizozemski). U znanstvenom je radu posvećena usmenim žanrovima kao predstojnica Katedre za hrvatsku usmenu književnost na Odsjeku za kroatistiku. Iako je struka rekla svoje mišljene o njezinoj poeziji, Evelini Rudan stalo je do toga da poezija dopre do svakog čovjeka jer, kako kaže, svatko ima pravo na poeziju. Svojom je elokventnošću i sugestivnošću, a osobito izražajnim čitanjem svojih ljubavnih pjesama otvorila put do mlade publike te tako dokazala svoju tvrdnju da poezija možda ne spašava svijet, ali spašava našu dušu i naša srca. Interpretativno čitanje pripovjednih pjesma iz zbirke Smiljko i ja si mahnemo povezalo je slušatelje s autoričinim materinskim jezikom, zvučnom i bogatom čakavštinom, divnom melodioznošću i poetičnošću koja izvire iz sjećanja, zavičaja, bliskih prijateljstava i začudnog pretapanja slika prošlosti i sadašnjosti. Razgovor o jeziku otvorio je pitanje „kolonizacije jezika“, tj. dominacije engleskog jezika te su sugovornice naglasile značaj materinskog jezika kao riznice naših misli, osjećaja, ideja, mašte. Pisanje na dijalektu autorica doživljava prirodnim, osjeća se bilingvalno i smatra da joj upravo to donosi i širu publiku koja uživa u ljepoti hrvatskoga jezika.

Dijalog s pjesnikinjom Evelinom Rudan završio je s temom prijateljstva i učeničkim pitanjima. Današnji je svijet – svijet negledanja jednih na druge, kaže E. Rudan. Tehnologija nas udaljava, šaljemo si glasovne poruke i virtualne zagrljaje, a pravo prijateljstvo traži vrijeme, strpljenje, stvarne susrete, razgovore pa i šutnju kad je to potrebno. Učenike je zanimalo kako nastaje poezija, koje je klasike čitala u školskoj dobi i smatra li da je poezija medij istine ili iluzije. Odgovarajući na pitanja autorica je istaknula da je poezija medij istine, istine srca, iako se služi iluzijskim sredstvima. Susret i razgovor s pjesnikinjom Evelinom Rudan potvrda je da poezija uvijek nađe svoj put do čitatelja.

Dinka Tomašković-Presečki